Če flash animacije ne vidite najbrž nimate nameščenega flash playerja ali java.
Najdete jih na spodnjih povezavah:

http://www.adobe.com/products/flashplayer/
http://java.com/en/

ARHIV NOVIC & FILMOV

Prva Međunarodna ekspedicija ronilaca s povredom kralježnične moždine

Kubanski SHS

15.12.2010

Predstavljamo vam dnevnik potapljaških počitnic izpod peresa naturalizirane Kubanke Tatjane Gonzales Martines de la Varga, ki je v svoj roza dnevnik s srčki pridno beležila dogodivščine v času mednarodne odprave trinajsterice iz Slovenije, Hrvaške in Srbije. V slabih trinajstih srečnih dneh se je ekipa potapljala v Mariji La Gordi, kjer je občudovala črne korale, in v Santa Luciji z Bull Sharki. Ves čas je snemala in fotografirala nad in pod vodo. Podrobnosti bodo prikazane v času 3. Sprehodov pod morjem zadnjo soboto v januarju v Slovenskih Konjicah.
Odpravo so moralno podprli mnogi, med tistimi, ki so se pa tudi izprsili in se jim želimo posebej zahvaliti so: IAHD Adriatic, Plavalni klub Slovenske Konjice, Občina Slovenske Konjice, Zveza Paraplegikov Slovenije, Oplast, Elpro in še kdo.

Dan 1. (02.12.2010.)
 
Za mene, koja baš u životu nisam puno putovala, vijest, da ću jednoga dana roniti na Kubi, djelovala je prilično nestvarno. No, nakon šest mjeseci priprema, stigao je i taj dan. Iz sniježnog i hladnog Zagreba Branimir i ja krenuli smo 02.12. oko 18.30 da bismo se u Slovenskim Konjicama pridružili ostatku ekipe. Negdje oko 22 h naša trinaestočlana međunarodna ekipa u sastavu: (SLO) Branko Ravnak (vođa), Alenka Fidler, Aleš Povše-Yoda, Matjaž Paj, Alojz Pačnik; (CRO)Tatjana Varga, Branimir Bišćan; (SRB) Goran Todorović-Faca, Draško Pantelić i novinarska ekipa iz Slovenije zadužena za dokumentiranje našeg putovanja: Anamarija Ficko-novinarka, Borut Jerman-snimatelj, Peter Lombar-režiser i autor pobjedničkog filma na 37. Međunarodnom festivalu podvodne fotografije i filma u Francuskoj „If I can drive, I can dive“ te freelancer Miha Matavž, krenula je vatrogasnim kombijima prema Munchenu, otkuda nam je u 7.00 polazio avion za Pariz.
 
Dan 2. (03.12.2010.)
 
U Munchen smo sretno stigli oko 5 ujutro i ugodno se osvježili na oko -11C prije ulaska na aerodrom. Tamo su Yodu, Facu i mene službenici na aerodromu izdvojili od ostatka ekipe pod izgovorom, da će nam tako biti lakše i da ćemo brže doći do aviona. Kako bi nam još više olakšali putovanje, prije ukrcavanja na avion za Pariz poderali su nam karte, koje smo imali i dali nam druge, navodno bolje – tako je Yoda, umjesto karte za Havanu, dobio još jednu za relaciju Pariz-Munchen-Pariz. Stvarno nema smisla, da se čovjek pati 10 sati u avionu, kad za to vrijeme može lijepo odmarati na aerodromu, povremeno skoknuti na kavu do Munchena ili Pariza i mirno nas čekati, da se vratimo. 
 
U Parizu smo ipak nekako nagovorili Yodu, da ostavi istraživanje europskih metropola za neka druga vremena i s nama nastavi za Kubu. Nakon par sati kampiranja na pariškom aerodromu, oko 14 h smo se ukrcali na avion za Havanu. Ekipa na aerodromu je smatrala, da moramo proširiti svoja poznanstva, pa nas je strateški razmjestila po avionu tako da smo se slijedećih 10 sati družili sa potpunim strancima i usavršavali znanje stranih jezika.
 
Nakon 10 sati putovanja i oko 6 sati mlađi, sretno smo sletjeli u ugodno toplu Havanu gdje nas je već čekala ekipa iz turističke agencije: Osmin, turistički vodič i Joel, vozač. Odveli su nas do Hotela „Copacabana“ gdje su nas lijepo dočekali s koktelom dobrodošlice, večerom i nosačem prtljage. 
 
Dan 3. (04.12.2010.)
 
Slijedećeg jutra krenuli smo na 6-satno putovanje prema jednom od najpoznatijih ronilačkih centara na Kubi – Maria La Gorda. Usput se Branko pobrinuo, da probamo nešto od lokalnih specijaliteta i tako dobijemo dojam o (ne)stvarnom životu na Kubi te nam dogovorio večeru kod svog prijatelja Matosa na povratku iz Maria La Gorde. Kao što nam je vodič Osmin objasnio, na Kubi vlada manjak javnog prijevoza, tako da je jedna od glavnih životnih vještina auto stopiranje. Za prijevoz se koriste razna prijevozna sredstva - od auta (Kubanci koji imaju aute nemaju dovoljno novaca za benzin, pa im taxiranje služi kao dodatna zarada) pa sve do konjskih zaprega i bicikala. Maria La Gorda nalazi se usred netaknute prirode – kilometri pješčane plaže, palme, more – jedinstveno. Po dolasku u Maria La Gordu, obavili smo i prvo službeno fotografiranje naše ekspedicije.
 
Dan 4. (05.12.2010.)
 
Naš prvi dan u Maria La Gordi započeo je s pripremom i usklađivanjem opreme. Nakon toga, slijedilo je, za većinu nas, prvo ronjenje u Karipskom moru. Prekrasno, ribice predivnih živahnih boja, koralji, puno novih morskih bića, koje do tada nisam vidjela, i predivno toplo more. Nakon ronjenja, dali smo i prve službene izjave za javnost.
 
Dan 5. (06.12.2010.)
 
Prije polaska, većina ljudi mi je rekla, da ako ti se na Kubi nešto dogodi, imat ćeš najbolju moguću njegu. Faca je iz prve ruke isprobao istinitost te tvrdnje. Tog jutra imao je nezgodu kod tuširanja i zaradio opeklinu na stopalu. Pokazalo se, da su priče o zdravstvu na Kubi istinite, tako da je unatoč nezgodi ostatak putovanja za Facu protekao bez većih problema, a on je svoje obveze profesionalno odradio.
 
Drugi dan u Maria La Gordi imali smo dva prekrasna ronjenja, a detalje ćete vidjeti u dokumentarcu o ekspediciji. Inače, jedan od čestih prizora, koji možete vidjeti u Maria La Gordi, je pješčana plaža, palme, ocean i krave. Naime, kao što nam je Osmin rekao, krave na Kubi nisu svete životinje, ali, kako je konzumiranje mesa za sve iznad 7 godina života strogo ograničeno, svaka krava je žigosana i strogo kontrolirana i čuvana od države, te joj se ne smije ništa dogoditi (ako ubijete kravu bez dozvole, možete dobiti i do 15 godina zatvora). I tako se krave slobodno šeću, gdje god im to padne napamet.
 
Nakon drugog ronjenja krenuli smo na već prije dogovorenu večeru u Pinal de Rio. Na meniju je bio jastog, kojeg sam probala prvi put u životu, i druge kubanske delicije (riža s preljevom od crnog graha, razno voće i sokovi od voća). Siti i zadovoljni vratili smo se u Havanu u hotel „Copacabana“, gdje nas je opet dočekalo piće dobrodošlice i nosač prtljage.
 
Dan 6. (07.12.2010.)
 
Nakon kratkog odmora u Havani krenuli smo prema drugoj ronilačkoj destinaciji – Santa Lucia. U ronilačkom centru „Shark´s Friends“ nas je čekalo ronjenje s morskim psima. Do tamo nam je trebalo samo 10 sati putovanja, a vrijeme nam je kratio Osmin pričama o kubanskoj revoluciji i najvećim herojima kubanske revolucije, Fidelu Castru i Che Guevari. I tako smo zastali u Santa Clari, kako bi posjetili mauzolej Che Guevare. Osmin nam je tamo održao nadahnuti govor o Che Guevari za kamere – pred njim je budućnost – vidjeli smo kubanskog Baracka Obamu.
 
Nakon posjeta mauzoleju, dogovorili smo susret sa curom iz Santa Clare, koja nam je rekla ponešto o tome, kako žive osobe s invaliditetom na Kubi. Sve u svemu, muče nas isti ili vrlo slični problemi.
 
Slijedio je nastavak puta za Santa Luciu. Joel je za nekih 40ak kilometara promašio put, pa smo vidjeli dijelove Kube, koji nisu bili planirani u turistički ponudi. Oko 23h sretno smo stigli u Santa Luciu.
 
Dan 7.(08.12.2010.)
 
Prvi dan u Santa Luciji protekao je u pregovorima s Diving Centrom „Shark´s Friends“, pripremama za ronjenje s morskim psima, razgledavanju lokacije za ronjenje i snimanju intervjua s Lemayem, jednim od instruktora DC „Shark´s Friends“, koji hrani morske pse. Morske pse počeli su hraniti prije nekih 25 godina s ciljem, da turistima omoguće dodatnu atrakciju. Od tada im se morski psi redovito vraćaju. Radi se uglavnom o ženkama, koje dovode i svoje mladunce. Morski psi se u pravilu pojavljuju u ovo doba godine (otprilike njih pet) ali, nedavno je jedan od morskih pasa ulovljen u mrežu, što je ostale jako preplašilo, pa je sad, rekao je Lemay, upitno hoće li se uopće pojaviti. U nadi, da ćemo slijedećeg dana ipak vidjeti morske pse, večer smo završili u Lemayevoj kući na obali mora.
 
Dan 8. (09.12.2010.)
 
Stigao je i taj dan. U nadi, da ćemo, unatoč ne baš optimističnim prognozama, vidjeti morske pse, zaronili smo u Atlantik. I – vidjeli smo ga – jednog ali vrijednog. Došao je, uzeo ribu, ponuđenu za ručak, i otišao bez pozdrava. Ali, vrijedilo je. Drugi dio ronjenja protekao je u razgledavanju olupine, koja se nalazi u blizini, a ostatak ručka namijenjen morskim psima, pojela je velika zelena riba Morena, koju sam osobno nahranila. Još jedan uspješan dan je iza nas.
 
Dan 9. (10.12.2010.)
 
I drugo ronjenje u Santa Luciji bilo je prelijepo, iako taj dan nismo vidjeli nijednog morskog psa. Kasnije smo saznali, da su najvjerojatnije otišli na tajni zadatak u Egipat. No, i bez morskih pasa vidjeli smo mnogo toga lijepog. Nakon ronjenja, slijedio je povratak u hotel i spremanje za večeru kod Lemaya i njegove mame, koja si je zaista dala truda u pripremi – riba na gradele, škampi, čips od banana – sve sami specijaliteti i jedna prelijepo provedena večer.
 
Dan 10. (11.12.2010.)
 
Kako se naš plan puta više puta mijenjao, nismo baš bili sigurni, koliko ostajemo u Santa Luciji. Osmin nas je obavijestio, da odlazimo tek slijedeći dan. Tako smo iskoristili priliku za još jedno ronjenje – i ovoga puta uspješno. Vidjeli smo još jednog morskog psa, koji nam je ovoga puta prišao još bliže. Najčešće novinarsko pitanje ovih dana bilo je – „Bojiš li se morskih pasa?“  Sad slobodno mogu reći – ne. Dan je završio na oproštajnoj večeri kod Lemaya.
 
Dan 11. (12.12.2010.)
 
Nakon oproštaja od prijatelja u DC „Shark´s Friends“, ponovo smo krenuli na 10-satnu vožnju – nazad prema Havani. Branimiru je bio rođendan, pa je cijeli put protekao u veselom čestitarskom raspoloženju i uz neizbježnu pjesmicu „Sretan rođenda ti ...„ na više jezika i u raznim izvedbama, uključujući i odličnu „mariachi“ verziju u gradiću Sancti Spiritus, u kojem smo zastali radi ručka.
Na kraju dana, evo nas opet kod kuće, u hladnoj i vjetrovitoj Havani u hotelu „Copacabana“, ovaj put bez koktela dobrodošlice i bez nosača prtljage – tako je to, kad se čovjek negdje udomaći. Počinju vas uzimati zdravo za gotovo. No, glazba je bila dobra, naše raspoloženje odlično, a imali smo dosta toga za proslaviti – i Branimirov rođendan i Slavkov 100-i uron.
 
Dan 12. (13.12.2010.)
 
Jutro je osvanulo hladno i vjetrovito. Zbog velikih valova, čak su i neke ceste u Havani zatvorene. Navodno se poslijepodne očekuje još jači vjetar i još veći valovi. Osmin kaže, da su takvi dani u Havani rijetki – možda ih ima tek 4 godišnje. Kako god bilo, hrabro smo krenuli u razgledavanje Havane. Ono što vam prvo upada u oči (barem meni) je veliki broj old-timera, američkih automobila, koji su na Kubi ostali od prije revolucije 1959. Većina njih je odlično održavana, a bez obzira na vanjskih izgled, svi su i dalje u voznom stanju. U sklopu turističkog obilaska, zahvaljujući Faci, posjetili smo i havansku bolnicu. Liječnik je rekao, da je s nogom sve OK, pa smo mirno mogli nastaviti s obilaskom – posjet Plaza de la Revoluzion, na kojem se obilježavaju sva važnija državna događanja na Kubi. Nakon toga slijedilo je fotografiranje zaista impresivnih oceanskih valova i povratak u hotel.
 
U hotelu smo morali biti već oko 16h jer nas je došla posjetiti Deborah Andollo, predsjednica kubanske ronilačke federacije i svjetska rekorderka u ronjenju na dah. Iako više nije aktivna u natjecanjima, i dalje je ostala vezana uz more. Sada, između ostalog, radi s djecom s teškoćama u razvoju (plivanje s delfinima). Unatoč brojnim obvezama, ostala je s nama skoro dva sata i strpljivo odgovarala na novinarska i naša pitanja.
 
Dan 13. (14.12.2010.)
 
Prema početnom planu, danas smo trebali napustiti Havanu i krenuti kući. No, za 14.12. nije više bilo povratnih karata i prvi slijedeći mogući let je 15.12. Ali, to je značilo, da zadnju noć nemamo osiguran krov nad glavom. Na sreću, Branko je uspješno odradio pregovore s agencijom, pa smo bili spašeni od spavanja na otvorenom. Boravak u Havani iskoristili smo i za službeni posjet ambasadi Republike Srbije. Tamo nas je dočekala Jelena Živojinović (da, kći Bate Živojinovića), koja tamo živi već šest godina i do koje još nisu stigle vijesti o štetnosti pušenja. Nakratko nam se pridružila i ambasadorica, koja je na toj dužnosti tek mjesec dana. Nakon kratkog druženja, začinjenog pravom domaćom rakijom iz Srbije, krenuli smo dalje.
 
Naš se odlazak približavao i bilo je krajnje vrijeme za kupovanje suvenira. I tako smo završili u dućanu namijenjenom turistima (preskupo), a nakon toga i na svojevrsnoj tržnici sa suvenirima, a tu se već moglo pregovarati o cijenama. Nakon uspješne kupovine krenuli smo u noćno razgledavanje starog dijela Havane. Vjerojatno je ideja vodilja bila vidjeti noćni život Havane. Ali bio je već treći hladan i vjetrovit dan u Havani (od četiri koliko ih, navodno, inače ima) i noćni život se povukao u toplije krajeve. Bez obzira na to, bilo je lijepo.
 
Dan 14. (15.12.2010.)
 
Sve što je lijepo, kratko traje. Tako je i nama došlo vrijeme za pakiranje kofera i povratak kući. Prije toga još jedna šetnja po Havani, posjet kubanskom brici (samo za najhrabrije) i odlazak u akvarij na predstavu s delfinima – uspjela sam jednoga i dotaknuti.  
 
Joel i Osmin došli su po nas oko 17h i tako je i službeno započeo naš povratak kući.  Ukrcali smo se na avion oko 21 h i nakon nešto više od 8 sati leta vratili se u Europu.
 
Dan 15. (16.12.2010.)
 
Eto nas ponovo na pariškom aerodromu – iako smo na raspolaganju imali dva sata slobodnog vremena do slijedećeg leta za Munchen, pariški službenici pobrinuli su se, da dijelu ekipe u sastavu: Branko, Branimir, Draško, Faca, Yoda i moja malenkost to vrijeme ne prođe u dokolici. Omogućili su nam obilazak aerodroma i pješice i vlakom i busom (u kojem smo upoznali Irca, koji se već neko vrijeme pokušava vratiti kući u Dublin, ali je nakon par sati vožnje po pariškom aerodromu već počeo gubiti nadu). Povremeno su nas probali zbuniti izmjenama vodiča (sigurno smo ih upoznali barem 6), ali, nisu nas se uspjeli riješiti. Ipak smo na vrijeme ušli u slijedeći avion.
 
U Munchenu i dalje ugodnih i osvježavajućih -11C, sad mi se vjetrovita Havana više ne čini tako hladnom. Put je prošao bez većih problema, osim što su Parižani Faci zaboravili ukrcati prtljagu na avion, pa sad negdje luta svijetom. No, što je – tu je, idemo dalje – vatrogasci nas već čekaju, da nas voze do Slovenije.
 
Dan 16. (17.12.2010.) oko 03.00 ujutro
 
Home, sweet home.
 
 
Bilo je lijepo, posebno, nezaboravno. Veliko hvala cijeloj ekipi na pomoći u svladavanju svih mogućih morskih, nadmorskih, zemaljskih i svih drugih prepreka.
 
Tatjana Varga 
 
Foto: Miha Matavž
 


Idemo na toplo

Idemo na toplo

Riba je, onda možemo na sharke.

Riba je, onda možemo na sharke.

Zašto je raspala SHS?

Zašto je raspala SHS?

I tu je hladno.

I tu je hladno.

Brzo, oni čekajo!

Brzo, oni čekajo!

Lemay in Tiburon Torro

Lemay in Tiburon Torro

 

 

 

Production & design: Creativ, Novi mediji d.o.o.